Opis
PREDGOVOR (Krešimir Butković): Tko si Ti što čitaš moju dušu i napajaš se s mojih izvora? Jesi li san ili privid stvarnosti, netko drag ili tek stranac što se krade mojim stihovima? Evo Ti mene, u cijelosti, razgolićena do suza, beskrajna i zaljubljena, krhka i snažna. Evo Ti mene na morskom sprudu gdje gledam u nebo i vidim more, gdje gledam u more i ćutim sveprisutnu bol. Olako prelaziš preko mojih stihova, brz si, nesmotren, površan. Zastani nada mnom, upitaj se jer pred Tobom nisu bezglave riječi ispunjene tišinom. Ja i kad šutim žena sam prepuna snova, nepotrošena. Zbog Tebe sam jaka! Da, zbog Tebe. Tebi se dajem svakodnevno. Tebi se otvaram stihovima i krvarim nad Tvojim rastvorenim srcem. Znaš li tko si dok me čitaš? Dok upijaš moje segmente na prašini prolaznosti. Moja duša je skladište ljubavi. Zaliha nepotrošenih snova. Iščitana patnja, dašak sreće i more boli iz kojeg se rađa Ljubav. Znaš li što je Ljubav, Ti putniče kom zjenice izgaraju u otisnutim slovima. Ja znam što je ljubav. Mogla bih ti pričati danima o ljubavi, a imamo samo sekundu da se prepoznamo. Ti i ja, mi smo zvjezdana prašina koju otpuhuju vjetrovi spoznaje. Misliš da me poznaješ. Ako te zaboli, štrecne ili ti zatopli oko srca, onda ja poznajem Tebe. Da, mili moj čitatelju, poznajem Te jer čitajući mene upoznaješ sebe. Ja sam Ti. Zvuči Ti nevjerojatno? Ogledaj se u mojim stihovima. Zar nije svakom život dan, udahnut prvim udisajem? Sišemo ljubav rođenjem, okupljamo se i rastajemo. Zajedno smo i sami. To si Ti, moja samoća i moje obiteljsko druženje. Ti si moj oživljeni suprug, moja pubertetska zaigranost u zrelosti, moj jad i moj grohotan smijeh.
Ne boj se! Ne želim Te preplašiti. Smiri se. Ljudi su valovi na moru. A što je pjesnik bez snova. Što će ostati od mene ako izgubim snove. Ako se raspršim poput jutarnje rose. Vidiš, moj otok koji snujem pogledom, moje šetnje u zalaske sunca, sve Ti to gledaš mirno i bez zebnje. A ja, ja sam ti poklonila dan. Iznova svakog jutra dnevnički Te podsjećam na život. Jer sve vezano za moje stihove životno je. Tako je jednostavno, ljubavi moja. Da, ljubavi. Ti si ljubav, jer samo onom koga istinski volim povjeravam svoju dušu, svoje snove, svoju čežnju. Osjećaš kako bridim i kako sam vezana za mjesto iako putujem svijetom. Tvoje srce je epicentar moje duše. Mi se vrtimo u poetičnom sistemu. I nije bitno jesmo li planeti ili zvijezda. Kružimo jedno oko drugog i dodirujemo se, prožimamo, plačemo i smijemo se. Gle, iz mene teku snovi i ne prestajem sanjati. Nikad se nemoj predati! Poznaješ me, i kad sam tužna ne odustajem lako, ma nikad. Jedno drugom smo utjeha, jedno drugom snaga. Ne ograničuj se uskotračnim pogledima, ne obaziri na zavist, ne guši se tuđim prezirom. Toga nećeš naći kod mene. Mi smo srodne duše. Prirodni blagoslov kom rastanci najavljuju nove dolaske, nove snove, nove zalihe beskrajnog pogleda. Imati snove znači biti širi od svemira, manji od makova zrna.
Pročitaj me, polako. Opusti se. Neću Ti nikuda pobjeći. Navrati ponekad kad se osjećaš osamljeno. Samovat ćemo zajedno. Stihom. Izmijenit ćemo ljubav i šarati imena po srcima. Ne briši nikad zabilježene snove! Oni su tu s razlogom. Oni su vodilja kroz život. Sigurnosna aura kom plavičasti odsjaj tješi crvenu boju životne eksplozije. Znam, ponekad sam Ti čudna. No snovi i jesu začudni, a ja se ne bojim sanjati. Ne sramim se biti svoja. Nisam nikad. Uostalom, stotine ovih pjesama svjedočanstvo su mojoj, Tvojoj, našoj hrabrosti. Pogledaj što smo sve prošli, što smo sve preživjeli i nadišli. Ti i ja. Mi smo sad jedno. Ja sam Tvoja i Ti si moj. Imaš me i imam te, bez ijedne primisli posjedovanja. Pogledaj u sebe. Reci mi iskreno: koliko je još snova u zalihama? I jednom, kad nas više ne bude, ostat će snovi. Ostat će to polje crvenih makova u kojima snivaju naši pogledi, dok duša poput lahora mreška lati nedosanjanih stihova. Toliko toga je još pred nama, a Ti sanjaš tek prvu stranicu. Zakorači u moje snove, prepusti se jer radujem Ti se što me nježno držiš u svojim rukama. Ja sam Maja, dobrodošla si duša što kroči u moju ”Zalihu nepotrošenih snova”.
