Opis

PREDGOVOR (Dr.sc. Lucija Puljak): Drugo dopunjeno izdanje zbirke pjesama bračkoga (postirskoga) pjesnika i likovnoga umjetnika (skulptora) Ive Markovića Kore I blidi, blidi višta nastala je, čini se, zato što je u prvoj knjizi «nešto zaboravio reći». Ovaj autor, naime, nije motiviran samopromocijom, ne piše zato što želi pokazati da zna pisati. Piše onda kad osjeti stvarnu potrebu progovoriti o svijetu koji ga okružuje ili o sebi u tom svijetu, zato zvučni sloj njegovih pjesama nije nadređen semantostrukturi. Granice Korina intimnoga svijeta nemaju velike geografske raspone, no geografija duha obaseže mu čitav svemir. Tu u suživotu, ili u supatništvu, postoje ljudi i priroda. Sve je zadano i svi su odnosi poznati oduvijek. Ako žele preživjeti, čovjek i priroda moraju se međusobno poštivati. Tako je na Braču bilo do nedavno. No, mijene nas sustižu i sve upućuje na to da tradicija neće zadugo… I na to nas pjesnik svojim stihovima nenametljivo upozorava. Pjesme u ovoj knjižici napisane su autentičnom postirskom čakavicom, što je njihova dodana vrijednost. Dio sjete na osnovni ton svake pjesme dodaje taj, gotovo izgubljeni, zvuk jezika koji će nam uskoro iscuriti iz uporabe i iz memorije. Zato su nam ovakve knjige i ovakvi podsjetnici na zavičajni identitet još dragocjeniji.

Ive Kora piše lako i tečno, nenametljivo, bez skretanja zbog zvučnih efekata, slijedi svoje misli, otkrivajući vlastiti mikrokozmos: jednostavan, pouzdan, čvrsto strukturiran, definiran obiteljskim vezama i odnosima unutar kojih se lirski subjekt osjeća sigurno. Nije slučajnost što su prve pjesme u zbirci posvećene «svetim» likovima, majci ponajprije, zatim nonotu… To su likovi koji pjesniku dopuštaju da bude i zauvijek ostane dijete, voljeno i zaštićeno. Zauzvrat, on je pun poštovanja i divljenja prema vrijednostima koje žive i svjedoče njegovi likovi. To je obiteljska povezanost, međusobna privrženost, poštenje, požrtvovnost, težak rad, skromnost… Moju je pozornost privukla pjesma Nono, u kojoj autor na nepotrošen i neobičan način iskazuje divljenje i poštovanje prema svom nonotu i njegovu odnosu prema zemlji. Tipično je za čakavske pjesnike, iznikle iz škrta tla, da patetično govore o zemlji, kao ishodištu žuljeva i znoja, kao uzroku truda i muke. Ali Ive Kora unosi svježinu u tu temu. Evo kako je definirao nonotov odnos sa zemljom hraniteljicom, odnos čiste ljubavi:

“Na zemjȉ se rodî/ pomãlo i zgȍbjeno/ je hodî/ da bi je bȍje ćūtî/ da njoj se veselĩ.”

Nekoliko je pjesama u ovoj zbirci koje govore o obiteljskim odnosima. Pritom obiteljsko rodoslovno stablo ne čine samo ljudski likovi. Tamo ravnopravno pripadaju zemlja i masline, loza i drage životinje (Mȏrica, Bȕsa…), isprepleteni u cjelovitosti otočkoga življenja. Sličice iz obiteljske povijesti, na površini pjesničkoga iskaza, također su poznate, uokvirene u kolektivnom sjećanju: iseljavanje u prekomorske zemlje – kleti usud otočana, čitanje tastamenta nakon smrti «posjednika» u obitelji – prigoda da se članovi obitelji razotkriju i pokažu svoj pravi karakter… Kad govorimo o likovima i karakterima, čitatelja treba uputiti na pjesme Gãleb, Stõri mornõr, Kapitȏn, Šjara Vicinȅ gõnčice, Urȍk… u kojima su pjesnikovim simpatijama i neskrivenom nježnošću podcrtani neki vječni mediteranski likovi, «oriđinali» skloni svakojakim pretjerivanjima. Kavanska “hrabrost” penzioniranoga kapetana, zabilježena je npr. u ovakvoj i sličnim sličicama:

“Mornōrȉ plãču/ mȍlidu Bȍga/ a jõ, takȍ ti tȍga/ držĩn rȍtu/ drȅto u bȍtu.
Stĩskon timũn/ po u mãkinu bȕta garbũn./
Da se rumenĩ kaldãja/ nekȁ Puȋzi vȉdidu/ če jȅ kapitȏn kurãja.
Mãlo po mãlo/ u bocūnȕ vīnȁ nestãlo/ a i mȏre se uzbonacãlo.”

Ako bismo sa sadržajne razine na površini navedenih pjesama kliznuli u psihološku strukturu lirskoga subjekta, otkrio bi nam se tipični Mediteranac, odan obitelji, uronjen u zajednicu koju voli, a životne oluje brodi tražeći i nalazeći sidrišta i utočišta u dragom pejzažu, ponajprije onom modrom. Stoga nije čudno što refleksivne pjesme u ovoj zbirci imaju najčešće morsku tematiku. Svodeći životne račune, a pjesnici to često čine, Kora donosi zaključke iz kojih se ne nazire žaljenje ili gorčina. Izriče ih bez povišenih tonova, gotovo izjavno. A kad mu se čini da se previše predao osjećajima, u strahu da ne uroni u sladunjavost, poseže za duhovitom poantom, kao npr. u pjesmi Vapôr…)

“Dõšlo je i zôrnje jȕtro/ odrīšî je cȉmu/ uvũko skãlu/ i zôrnji pišćōlȁk/ čû se kroz vãlu.
(Vapôrima se fermãlo/ da hi nĩ potrȉba/ kô da se môre/ išekãlo).”

Nekoliko pjesama u ovoj zbirci upućuje na zaključak da bi Ive Kora mogao razvijati svoj pjesnički iskaz u jednom igrivom, ludičkom smjeru. Sklonost parafraziranju i odstupanje od dijalektalnoga kampanilizma prepoznatljivi su u pjesmama Bârbara, Postolȅ, Šjara Vicinȅ gõnčice. Ovu posljednju smatram iznimno uspjelom. Preplitanje planova, presijecanje fiktivne i objektivne stvarnosti donosi istinski dašak svježine u tradicionalno dijalektalno pjesništvo. Nekoliko pjesama, s blagom političkom satirom, oslikava našu političku stvarnost, a zbirku zatvara pregršt duboko osobnih, osjećajnih iskaza kroz pjesme: Mãslinȁ žena, Jūbȏv, Partênca sa škȍja, Pȍsteja uz ponȉstru. Kako se iz svakoga djela zrcali lik autora, na kraju ovoga hitrog prohoda kroz sadržaj poetske zbirke I blĩdi, blĩdi vȉšta, može se reći da je Ive Kore jednostavna i čista duša. I njegov doživljaj svijeta u ovim je pjesmama iskazan jednostavnim i jasnim, dobro izabranim jezičnim sredstvima. Zato stihovi dobro i iskreno zvuče. Nema kitnjastih i pretencioznih izraza, sladunjavih metafora. Nama, čitateljima koji poznaju svijet o kojemu Kora pjeva, svaki je izraz toliko prirodan, da se čini kako se misao nije ni mogla nikako drukčije izreći (naravno da nije tako, jer svaka se misao može izreći s nebrojeno mnogo kombinacija jezičnih sredstava). Što se stihotvorstva tiče, metrika Korinih stihova je uredna, ritmična struktura čvrsta. U skladu zvuka i značenja «čakavska rič», kojom pjesnik suvereno vlada, dobila je pravi i neprolazni sjaj.

Iskazivanje najdubljih osjećaja ograničenim jezičnim sredstvima iziskuje mnogo vještine. Naime, pučki, u ovom slučaju čakavski, idiomi nemaju leksičkih jedinica za označavanje apstrakcija, osjećaja, duševnih stanja. Dakle, o osjećajno-osjetilnim i spoznajnim senzacijama i iskustvima, koji čine tematsku i motivsku potku lirske pjesme, ne može se govoriti izravno. O tim se sadržajima u svakodnevnom životu zapravo i ne govori, o njima se piše. A kako pučki jezici nisu namijenjeni pisanju, nego komunikaciji u stvarnom kontekstu, uz neposrednu nazočnost govornika i sugovornika i uz pomoć prozodijskih sredstava, pjesnicima koji su kao sredstvo ekspresije odabrali pučki govor, nije lako. Najsuptilnije misli i najdublje osjećaje moraju iskazati služeći se, za tu prigodu nezgrapnim, konkretnim slikama i pojmovima. Oni koji u komunikacijskom cilju uspiju, zaslužuju naše divljenje. Ive Kora svakako pripada tome odabranom društvu.