Benediktinska monaška zajednica sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu s posebnom pozornošću prati napore Zaklade OTOK BRAČ – negdje između mora i zvijezda, kao znak žive duhovne povezanosti sa svojim utemeljiteljem o. Martinom Kiriginom, njegovim rodnim Mircima i otokom Bračem. Benediktinski monasi pomogli su izdavanje zbirke “Glos sa škrop”, koja je o blagdanu sv. Benedikta predana b. Jozi Milanoviću zajedno sa licitarom “Brač u srcu”. B. Jozo Milanović također je liturgičar i bivši prior samostana, a knjigu i srce želio je primiti ispred kapele i oratorija, te statue sv. Benedikta, poručujući tako da monasi trajno mole za očuvanje baštine otoka Brača i preporučuju Zakladu i njezine projekte zagovoru sv. Benedikta, utemeljitelja zapadnog monaštva i zaštitnika Europe.
O Martinu (Josipu) Kiriginu
Poznati liturgičar i neumorni promicatelj liturgijske ideje i obnove kod Hrvata, benediktinac o. Martin Kirigin rođen je 14. prosinca 1908. godine u Mircima na otoku Braču. Na krštenju je dobio ime Josip. Gimnaziju je pohađao u Sjemeništu u Splitu, a Teološki fakultet u Ljubljani. Biskup Miho Pušić zaredio ga je za svećenika u Supetru 29. lipnja 1931. godine te ubrzo imenovao kapelanom i kornim vikarom u katedralnoj župi i katehetom svih škola u Hvaru, gdje pokreće časopis Život s Crkvom. Boravi u samostanu Ermaus u Pragu, postaje tajnik Odbora za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu i sudjeluje na njegova četiri kongresa, u Rimu upisuje postdiplomski studij na Papinskom institutu kršćanske arheologije gdje 1944. godine brani doktorsku tezu Ruka Božja u kršćanskoj ikonografiji, u Mariboru obnavlja benediktinski priorat, u Opatiji promiče Središte liturgijskog apostolata, u Rijeci je na teologiji predavao liturgiku, patrologiju i kršćansku arheologiju, na otoku Pašmanu obnavlja zapušteni samostan Ćokovac, vodi župu Pag, župu Tkon i župu Biograd na moru, na Teologiji u Zadru predaje liturgiku a bio je i njen rektor, postaje potpredsjednikom Interdijecezanskog liturgijskog odbora koji se brinuo za cjelokupnu liturgijsku obnovu u Hrvatskoj.
Svoje radove objavljivao je u Vjesniku đakovačke biskupije, Službi Božjoj, Molite braćo, Križ na Jadranu, Vrhbosni, Duhovnom životu, Bogoslovskoj smotri, Vrelu života, Crkvi u svijetu, Mariji, Liturgijsko-pastoralnom listiću i benediktinskom biltenu Naša prisutnost – Naš mir. Objavio je i nekoliko vrijednih knjiga: Moja misa (1956.-1957.), Moj časoslov (1958.), Dva stola I-IV (biblijsko-liturgijska razmatranja za svaki dan), Tkon-Ćokovac (1970.-1971.), Po Kristu – Amen (razmatranja nad darovnim i popričesnim molitvama), Tkon-Ćokovac (1992.), Tkon-Ćokovac (1993.). Samostan Ćokovac je u povodu 70. godine njegova svećeništva objavio Izabrane dijelove razmatranja o misnom slavlju (2001.). O. Martin napisao je i opširni komentar Konstitucije o liturgiji Sacrossanctum Concilium (1985.). Preveo je na hrvatski nekoliko djela: R. Guardini – Sveti znakovi (1934.), I. Hervegen – Sveti Benedikt – lik i djelo (1969.), M. Magrassi – Kristom zahvaćeni (1978.), A. Lentini – Sveti Benedikt (1980.). Preminuo je 7. studenog 2001. godine u samostanu sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu.
1
