POGOVOR (Robert Barilla): Još jednom se otok Brač pokazao kao nepresušno vrelo dobro sakrivenih tajni. Ovoga puta nisam istraživao bračko podmorje, ni tajanstveno podzemlje, ni nove arheološke lokalitete, već sam posegnuo direktno u najskriveniji dio otoka – u dušu jednog otočanina. Ljudi su me oduvijek najviše impresionirali, jer upravo ljudi čine taj peti element koji udiše život jednom djeliću kopna okružena morem. Oni su žila kucavica svakog bračkog mjesta i glavni junaci svih životnih priča. Svi se međusobno poznaju i svatko zna sve o svakome. Dovoljno je u kafiću sjesti stol do penzionera, naručiti kavu i slušati dubokoumne monologe. Bolji su to tekstovi i zapleti od onih osmišljenih u svjetskim producentskim kućama. Razgovori s penzionerskog stola mogu se slobodno preuzeti metodom copy-paste i imamo najbolju dramu, komediju, akciju ili tragediju, ovisno o čemu je tim umirovljenih stručnjaka toga jutra raspravljao. Nije potrebna ni režija, ni montaža. Penzioneri su se unaprijed pobrinuli da sve bude oriđiđi.

Više od ljudi, mogu me impresionirati jedino njihovi interesi. Uplovljavanjem u limfne čvorove otoka, otkrio sam jedan sasvim novi svijet. Nespojivo je čime se sve u slobodno vrijeme bave blagajnice, brijači, doktori, konobarice, poštari, električari ili… prodavači u trafici. Upravo je to bio glavni okidač za nastanak knjige Štorije jednega farabuta. Ivu Roića, danas uglednog autora i spisatelja, upoznao sam u vrijeme kada je prevozio novine po otoku. Bijelim je kombijem Slobodne Dalmacije svakodnevno dostavljao novine do bračkih trafika. Tada je u mojim očima bio tek jedan od dilera. Čovjek koji se budi ranije od ostalih i pod okriljem noći dila slova po otoku. Nikako se nisam mogao oteti dojmu da dio tih pošiljki koristi i za osobnu upotrebu. No, naporan rad i požrtvovnost nisu prošli nezapaženo kod poslodavca. Strelovito je napredovao u poslovnoj hijerarhiji Slobodne Dalmacije te ubrzo biva imenovan generalnim direktorom jedne od supetarskih trafika. Na neodređeno. Time je gospodin Ivica Todorić, ne znajući u što se upušta, po drugi put okružio slovima jednog farabuta i osigurao mu pozornicu s još većim auditorijem. Dobili smo trafikanta koji pjeva arije najuspješnijih talijanskih skladatelja, vjerno reproducira dijelove Tijardovićeve operete Mala Floramye, nepogrešivo izgovara tekstove glumaca iz domaćih tv serija i filmova, recitira stihove klasika svjetske književnosti, poliglota koji zna naručiti burek na jedanaest svjetskih jezika te beskrajno simpatičnog prodavača koji izluđuje kupce svojim HŽV. Dio talenta rasipa i kao nositelj vodećih uloga u predstavama amaterskog kazališta Bracera. Glumi kao da su ga opsjeli duhovi svih glumačkih veličina koje su ikada kupile novine na nekoj od bračkih trafika. Od Fabijana, Anje i Filipa Šovagovića, Bebe Lončar, Borisa Dvornika, Čede Martinića pa sve do Dragana Despota. Presudan se trenutak zbio kada sam čuo glas Ivina brata kako u reklami za Ožujsko izgovara: “Ostajemoooo… !” Znači nije šala, talent je obiteljski i genetski se prenosi s oca na sina. Tom talentu treba pomoći, izbrusiti ga i usmjeriti prema površini. Ivu Roića vaja natantat da napiše libar.

Ni jedna mi zima nije proletjela tako brzo kao ova. Uživao sam u posjetama trafici i mentorskim razgovorima sa svojim bradatim pulenom. Možda sam se negdje u dubini duše i malo zabavljao, gledajući novopečenog autora kako se koprca u spoznaji da je slova teže staviti na papir, negoli ih voziti u kombiju ili prodavati:
– Evo san napisa priko 90 stranic. Oće to bit dosta?
– Molin te rec mi kako ću vo, kako ću no?
– Niko živ ne zna da pišen. Žena mi misli da iman jubavnicu.
– Ma nije dosta, dragi moj Hemingwayu! Piši i napiši onako kako je bilo. Ženama je u opisu radnog mjesta da tako misle. Samo ti piši jer imaš još puno toga za reć. Slobodno piši…

Imam jedan san. Volio bih negdje iz prikrajka promatrati svoga Hemingwaya kako prodaje slova koja je sam napisao. Da mi je barem jednom vidjeti izraz lica nekog od kupaca, kojemu trafikant pruža knjigu s vlastitom slikom na naslovnoj stranici. Bio bi to veći show od svih penzionerskih drama iz kafića. Ivi Roiću čestitam na rezultatu, a Štorije jednega farabuta obasipam komplimentima te preporučujem svima: “Neka hi štiju… kal prispiju”.