Lovačko bračko društvo – stogodišnjak u arhivi Zaklade (2)

DOBRA KOB / VELJAČA 2014.

Zaklada “OTOK BRAČ – negdje između mora i zvijezda” ustupila je “Lovačkom društvu Brač” predmete i fotografije iz svoje arhive za potrebe članka o stogodišnjacima hrvatskog lovstva u magazinu “Dobra kob”, koji izlazi svakog mjeseca u izdanju “Slobodne Dalmacije”. Jako nas veseli početak suradnje s bračkim lovcima i prilika da prezentiramo još jedan mali dio bogate baštine svog otoka.

Stogodišnjaci hrvatskog lovstva (2)

Naša najsvježija istraživanja idu svakako u prilog brač­kim lovci­ma. Uvidom u opsežne spise Državnog arhiva u Zadru Dobra kob je utvrdila da su nadležne državne upravne vlasti 30. studenoga 1912. godine “posvjedočile” pravi­la Lovačkog bračkog druš­tva. Otuda i podatak da je za Lovačko bračko društvo “u rubrici godina utemeljenja” kao godina upisa navedena 1912. Ovaj povijesni podatak, očito, nisu imali na raspolaganju brački kroničari ovdašnjeg lovstva. Oni su, naime, kao datum osnivanja Lovačkog bračkog društva navodili članak iz splitskoga lista “Sloboda”, što ni u kojem slučaju ne može i nije valjani dokument, bez obzi­ra na dobre namjere kroničara bračkog društvenog i političkog života. U svojoj dugoj, ali i bogatoj povijesti, brački lovci ostvarili su iznimno dobre uspjehe, posebno u uzgoju fazana i jarebica kamenjarki.

Društvo je obnovljeno poslije Prvog svjetskog rata (1925. godine). Njegov rad i program na obnovi divljači svojski su podu­prli gotovo svi Bračani, pogoto­vu njegovi članovi utemeljitelji, težaci i pastiri. Oni su bili veoma disciplinirani u lovu i poštovali su lovne propise, bez obzira na regalno pravo lova. Divljač nisu lovili u vrijeme lovostaje, a među prvima su prihvatili novosti u uzgoju i unošenju prinova (faza­na) koji još u to vrijeme nisu bili udomaćeni na otoku. U veljači 1926. godine Bračani su pribavili dvije obitelji, a potom i više fazana iz najvećeg rasadnika lovne divljači u tadašnjoj državi, iz rezervata na Marjanu. Zahvaljujući dr. Jerku Dubravčiću, načelniku Nerežišća, već su uskoro prvi fazani poletjeli bračkim poljima. Kroničari su zapisali da prvo unošenje fazana i nije bilo baš uspješno. Naime, snažno nevrije­me praćeno jugom, koje je trajalo desetak dana, načinilo je golemu štetu. Hajkom u lovištu brački lovci su jedva izbrojili nekoliko preostalih članova velike fazanske obitelji. Brački lovci nisu posustali u nakani da osvježe svoj škoj faza­nima. Zbog toga su se obratili (1927.) upravi grofovskog lovišta “Zelendvor” Marka Bombellesa s narudžbom. Pridošli fazani iz čuvenog Bombellesova lovišta već su se uskoro namnožili da ih se otočani nisu više mogli oslo­boditi. Znajući da su lovci pustili fazane, dotad neznane goste na Braču, težaci su počeli grintati kako im jedu sve živo i čine štete na njihovima imanjima. Poznati brački lovac bio je i čuveni kipar Branislav Dešković (1883.-1939.). Njegove skulpture lovačkog psa proslavile su bračko i hrvatsko lovstvo u svijetu.

Uprava Lovačkog bračkog društva preselila se iz Nerežišća u Supetar. U prizemlju bivše općinske zgrade na supetarskoj rivi lovcima je donirao uredski prostor i društvene prostorije pokojni Mihovil Franasović, bivši općinski načelnik Supetra. U zgradi općine bila su smještena i druga društva s Brača. Stoljetno upravno središte iz Nerežišća prestalo je postojati 1. siječnja 1817. godine, kada su se brački činovnici preselili u Supetar, u novo administrativno središte otoka Brača koje je svoje status zadržalo sve do danas. Brački kroničari napisali su kako je “zadnji trag nesuđene talijanštine na Braču nestao u prosincu 1894. godine pobje­dom narodnjaka na izborima i pridruženjem Nerežišća ostalim srodnim bratskim općinama…” Na poticaj okorjelog autonomaša dr. Antonija Carstulovicha, prije sloma talijanske vladavine na otoku (1894.) osnovano je prvo sportsko društvo na Braču, Streljačko društvo otoka Brača. Strijelci su organizirali natjecanje po uzoru na druga dalmatinska mjesta, ali su se njima suprotsta­vili nerežiški Hrvati, budući da je društvo strijelaca poprimilo političko obilježje. Društvo strijelaca postupno je izgubilo na značenju, a uga­šeno je zabranom austro-ugarskih vlasti 1915. godine, zbog pristupanju Italije na stranu saveznika u Prvom svjetskom ratu. Tijekom svoje bogate povijesti brački lovci ostvarili su velike uspjehe u razvoju lov­stva otoka, unošenju divljači i edukaciji najšireg članstva. Lovac Petar Ilić iz Sutivana je prvi punio patrone i bio uzor kako se lovi i kako treba biti odjeven u lovu.

Bračani obogatili fond divljači

Lovačko bračko društvo (1928.) ispustilo je u lovište osam zečeva radi rasploda i oboga­ćivanja lovnog fonda tom divljači. Zečevi su nabavljeni na Marjanu, gdje ih je u to vrijeme, po povijesnim zapisima, obitavalo nešto više od tisuću. Zečeve su lovili na Marjanu splitski lovci, ali je lov dijelom bio rezerviran i za više državne uglednike. Na Braču je tada udomljena i jedna srna.

Piše: DAVOR MARTIĆ / Fotografija: ZAKLADA “OTOK BRAČ – NEGDJE IZMEĐU MORA I ZVIJEZDA”