SLOBODNA DALMACIJA / NEDJELJA 24.05.2015. / KONTRA ZABORAVA
OVO JE KRUNA NJEGOVA DUGOGODIŠNJEGA RADA NA OČUVANJU BAŠTINE. ROBERT BARILLA, UPRAVITELJ ZAKLADE “OTOK BRAČ – NEGDJE IZMEĐU MORA I ZVIJEZDA”, OTVARA MUZEJ I OTKRIVA:
Taj je zvonik postao nadaleko poznat. A nije ni čudo, s obzirom koliko se puta pokazao u najavnoj špici antologijskog Smojinog TV serijala Naše malo misto, malo je onih koji ga nisu primjetili. Centralni je simbol bračkih Ložišća, a vjerujemo da bi zbog savršenstva rada majstora Ivana Rendića, impozantnosti, postao poznat i bez Smoje. Zašto baš on? Mogao je u uvodu svake epizode biti bilo koji drugi dalmatinski kampanel, jer svaki je poseban, svaki na svoj način. Ali ne, izabran je baš ovaj. I ima jedan dobar razlog. A on leži u jednom čoviku, preminulom Frani Pavlovu. Ložišćaninu. Pošćeru. Piscu. Kroničaru koji je u svoje tekice bilježio ložiška događanja, porode i smrti, procesije i pučke fešte, svađe i bolešćurine, sve ono što se u njegovom malom mistu događalo.
Skitao je i pitao
I možda ovo niste znali, ali živa je istina, njegov je lik i djelo brački Splićanin Smoje pretočio u svog bezvremenskog pošćera Andriju Bombišta. Onog kojeg je u Malom mistu savršeno odglumio Mirko Vojković. A znate tko nam je sve ovo ispričao? Robert Barilla, upravitelj Zaklade „Otok Brač – negdje između mora i zvijezda“. Tko zna, možda i inspiracija za neki budući glavni lik u nekom filmu, serijalu o malim-velikim ljudima koji su svojim radom zadužili ovaj kraj.
– U staroj kući Balića, u Ložišću, na najdonjoj polici ormara u spavaćoj sobi, pronašao sam originalne zapise popularnog pošćera iz serije Naše malo misto. Svoje je zapise nazvao Sahranjena sjećanja, obrativši se generacijama koje će doći nakon njega. Želio je sačuvati i u njima probuditi poštovanje prema vrijednosti koje su mukotrpnim radom stvorili njihovi pradjedovi. Možda bi sjećanja barba Franića zauvijek ostala zaboravljena, da ih nisam pronašao u svojim istraživanjima otoka Brača. I pomogao im da stignu do onih kojima su bila i namijenjena – budućim generacijama – kaže Barilla.
E sada stop. Sada ćemo se malo maknuti s ove podteme da vam nešto pojasnimo. 49-ogodišnji Barilla, po majci Supetranin, po mjestu življenja Varaždinac, Zagrepčanin, Splićanin i Bračanin, u svojoj biografiji bilježi puno aktivnosti. Bio je vlasnik reklamne agencije, radio je kao novinar, urednik, grafički dizajner, fotograf, potpisuje prve brojeve magazina Nautica, dobitnik „Zlatnog zvona“, prestižne nagrade udruženja hrvatskih propagandista. Stres koji se oko toga kalemio uvijek je rješavao na Braču, svom čistilištu kojeg je za svakog boravka poželio sve više upoznati. I onda se počeo šetati po otoku, doslovce skitati i pitati, a od prije 15 godina u tim šunjanjima i fotografirati i bilježiti informacije, priče, događanja…
-Strašno me sve to zainteresiralo, materijal se širio, baza je bila sve veća. Odlazio sam u mala mjesta, penjao se po brdima, Brač i Bračane sam upoznavao u poljima, po gorama, sjedio sam s pastirima, ćakulao po kućama. Skupljao tragove, stvarao bilješke, otok mi je doslovce ušao pod kožu i u krv. Sakupljeni je materijal počeo rasti do točke velikog i prevelikog, i tad sam odlučio kako bi najbolje bilo osnovati Zakladu. Dao sam joj ime Otok Brač – negdje između mora i zvijezda. Baš teško za zapamtiti, jel tako – kaže Robert.
Figura iz prapovijesti
E, ali ima smisla. Ono s morem je došlo od Robertovog spuštanja u podmorje, s najboljim roniocima, domaćima, ali i svjetskima. U bračkom podmorju ronio je i Franco Banfi, koji je prije nekoliko godina proglašen najboljim podvodnnim fotografom na svijetu. S članovima bračkog speleološkog društva Profunda spuštao se i u podzemlje, u Kaptažu pokraj Dola, splet jama i špilja.
A ono sa zvijezdama je vezao uz glasovitog svećenika i zaljubljenika u astronomiju, preminulog Niku Miličevića iz samostana u Pustinji Blaca. Onog kojem, kaže nam, i dan danas u Nerežišće znaju iz svijeta pristizati astronomski magazini. Onda možete misliti o kakvom kalibru znanstvenika pričamo, a što je djelovao u spektakularnoj pustinjačkoj oazi na jugu otoka.
-U bazi podataka već sada imam preko 250 tisuća fotografija, i to probranih. O pisanom materijalu neću ni govoriti. Kako je Zaklada rasla, tako se širio i njen fundus, a s vremenom su se stvorile tri kolekcije. Prva je arheološka i od samog se početka stvarala u suradnji sa strukom. Najbolja stvar u cijeloj ovoj priči je naša suradnja s ljudima s otoka, koji nam jako često šalju i doniraju raznorazne nalaze. Tako smo od jednog čovjeka s istoka Brača dobili prapovijesnu figuricu, koja je izazvala ogromni interes čak i stranih arheologa. Pronađena je u podnožju prapovijesne gradine Velo Gračišće i uz pomoć naših članova je donirana Zakladi. To je zapravo naš cilj, jer otok Brač nismo naslijedili od prošlih generacija, već ga dobili na čuvanje za one koji dolaze nakon nas – veli Barilla.
Druga je kolekcija etnografska, sa starim uporabnim predmetima iz bračkih plemićkih kuća, fotografijama, zapisima, knjigama, dokumentima, ugovorima… Treća je vezana uz djela bračkih umjetnika. U toj su se kolekciji udružili otočki slikari i kipari, ali i umjetnici iz Hrvatske, koji su za Zakladu donirali svoja djela. A najbolji je dio priče da će sve tri kolekcije konačno dobiti svoje zajedničko mjesto za skrašavanje, supetarski Leroj, staru kulu iz 18-og stoljeća, koju je Zaklada od Grada zakupila na raspisanom natječaju.
Pustinjske sandale iz El Shatta
-Konačno imamo mjesto na kojem ćemo moći prezentirati svoj rad, i pokazati samo dio onoga što smo skupili. Upravo nabavljamo police, vitrine i očekujemo da će s ljetom sve biti na vidjelu. Zakup nam je bio jedino rješenje i to nas jako veseli, jer ćemo ljudima moći pokazati ono najbolje od najboljeg što smo skupljali – veli Barilla.
Da. Bit će tu i njegovih fotografija. Kaže kako se voli time baviti, voli hvatati atmosferu, a da bi to uspio, nije mu strano prespavati i u Zmajevoj špilji ponad Murvice. Tek tako, kaže, može osjetiti onaj duh prostora visoko iznad mora, koji su nekada osjećali i pustinjaci koji su tu živjeli. Barilla je Bračem posve zanesen. Opčinjen. Netko će ga možda na njegovim vijađima nazvati lunatikom. Oni koji su ga susreli i ispričali mu dio priča zasigurno će ga opet pozvati na marendu kod sebe doma, kako bi mu dali neki novi trag.
A on će to sve utkati u svoj arhiv u kojem su se, primjerice našle priče o neobičnoj sutivanskoj uspomeni, ručno rađenim pustinjskim sandalama iz zbjega u El Shattu… Ili jednom slijepljenom tanjuru iz konobe obitelji Sapunarić u Ložišću, kojeg je iz komadića u život vratio koncapijat, zanatlija što se bavio popravkom posuđa. Tu je i bolska kuća u kući, rariret, zanimljivost, koja je s cijelom povijenom pričom, isto kao i prethodne dvije, isto kao i brojen ostale, našla svoje mjesto u Barillinoj luksuznoj monografiji. O njoj smo već pisali, ali podsjetimo, to je vrhunska poslastica na megalomanskih 1400 stranica, u kožnatom uvezu, s metalnim uglovnicama, koja će dolaziti u drvenoj kutiji. I još se na njoj radi…
-I još se na njoj radi, jer da bi je završili moramo naći sredstva, a ona nam stižu od prodaje naših ostalih knjižnih izdanja iz okvira izdavačke djelatnosti Zaklade. Prva je knjiga bila hommage otočkoj čakavštini, zove se Glos sa škrop, Stjepana Pulišelića. Brač ima svoje govore i narječja. A koliko je to široko i jedinstveno pokazuje i činjenica da se govoreći u svom narječju čak ne mogu međusobno dobro razumjeti Pražničani i Milnarani. Druga i treća su nam Brač – krajolici i spomenici i njeno izdanje na engleskom jeziku, s tekstovima akademika Petra Šimunovića, koja je po općem mišljenju najbolja knjiga o Braču svih vremena. Na ljeto mislimo ići s drugim izdanjem, prvo se rekordno rasprodalo, a namjera nam je objaviti ovu knjigu i na njemačkom jeziku – veli Barilla.
Bio je i brijač, konzul, glumac…
A četvrta je ona koja nam se vezuje za početak, za našeg ložiškog pošćera, za zapise Frane Pavlova, Barba Franića koji je uza sve ono što smo nabrojali bio još i brijač, predsjednik ložiških ustanova, iseljenički konzul, režiser, glumac i umjetnik. Veliki je teret uzeo na svoja leđa, želeći da buduće generacije spoznaju kakav je bio život u Ložišću. Zaklada je u grafičkoj opremi knjige koristila originalne stranice s ilustracijama, koje je napravio Frane Pavlov Franić. A tu su i arhivske fotografije, dokumenti i stare razglednice Ložišća.
-Knjiga ima 320 stranica, u tvrdom je uvezu i naša je želja bila upoznati one koji je budu čitali s izgubljenim sjećanjima jednog običnog malog čovjeka. Ložišćanina koji nas uči da je jedini ispravan način građenja vlastite budućnosti onaj — da ne zaboravimo svoju prošlost. Upravo se na tom temelji i rad naše Zaklade – kaže Robert Barilla.
Piše: TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ / Fotografija: PERO DRAGIČEVIĆ
4
