KAKO NAS JE IVICA JAKŠIĆ ČOKRIĆ PUKO DOTAKAO U MARSADURI
Što je to marsadura
Marsadura je novi roman, još jedan iz čitave serije djela koje je napisao Ivica Jakšić Čokrić Puko. Radi se o nizu zapisa nastalih tijekom jedne sezone bolskog malonogometnog prvenstva, u kojem se otkriva i više nego biste željeli saznati o autoru, njegovim bližnjima i životu na hrvatskom otoku zimi. Marsadura je lokalna riječ, a znači splet ili kako bi to jedan bivši predsjednik rekao zapetljaj. “Nešto j*beno zamršeno”, kaže Ivica Jakšić Čokrić Puko, poput parangala, Gordijeva čvora, hrvatske politike ili života.
* Iz bilješke o autoru: “Ivica Jakšić Čokrić Puko rođen je 06. veljače 1955. godine u Bolu na otoku Braču i živjet će vječno”.
Pronašli smo se u poglavlju “Ora et labora”
Izgubili smo 3:1. Stigla mi je četvrta Vicina poruka iz Kanade. Prva je bila o tome kako je hladno. Druga je bila o tome kako je jako hladno. Treća je bila o hladnoći uopće. A četvrta glasi: “Pozdrav iz zemlje pingvina!”. U petoj će se poruci, valjda, smrznuti i pingvini. Joke je u Londonu. Tko zna kakva je tamo temperatura.
Posjetio me Robi, Bračanin (Supetranin), koji se preziva kao ona čuvena talijanska tjestenina (s dva slova L) – Bračani su oduvijek cijenili manistru. Ne znam koliko Bračani cijene Roberta, ali “Otok Brač – negdje između mora i zvijezda”, monografija od preko 1000 stranica (desetak je posvećeno Bolu, a pet meni) unaprijed me čini velikim štovateljem Barille i unaprijed znam: kolona štovatelja protezat će se cijelim bračkim kontinentom, pa preko Europe, Irana (Iraka), Australije, Novog Zelanda i Sjeverne Amerike, do Ognjene zemlje (Tierra del Fuego) i Punta Arenasa – najveće bračke kolonije u Svemiru.
U Dnevniku čujem da se negdje u Zagrebu, pri nekoj (benediktinskoj) crkvi, otvorio kafić gdje se kava, čaj i (bezalkoholna) pića, plaćaju Očenašima i Zdravomarijama – a personalu mukta! (A plaća li se PDV na Očenaše? Koliki je porez na Zdravomarije? Kako izgleda završni obračun! Što će biti kad naleti biskup, u kontrolu, i ustanovi da je sve to zapravo paravan za pranje Očenaša? I konobarica dobije otkaz i zaposli se u pep show koji radi i nedjeljom!)
Benediktinci su izmislili brojanicu (krunicu) koja se vrti oko (malog) prsta da bi mogli istovremeno raditi i moliti: ora et labora da ja i Marsadura izdržimo do kraja (prvenstva).
Inspirirali smo poglavlje – “Veliki brački (k)amen istine”
Otok Brač – negdje između mora i zvijezda… I dok su Englezi, Nijemci, Hrvati i ostali, još instinktima istraživali kako se s običnih stabala spustiti na neobično tlo, Bračani, već na tlu, nikad ne zaboravljaju da je njihovo ishodište velebno Stablo života s kojega su, sporazumjevši se materinjim jezikom, sišli na rodnu grudu.
Ali znana nam povijest, pišući o civilizaciji (napretku), ruši stablo (života) i na njegovom mjestu gradi Kulu babilonsku – neboder usred grada nad četiri rijeke: Pišon, Gihon, Eufrat i Tigris. Tada, pomućenjem jedinstvenog jezika graditelja kule, nastaju svi jezici svijeta, a među prvima hrvatski – tvrdi stanovita povjesničarka N.K. i sama Hrvatica. Pronašla je ona, naime, kamen u Iraku (ili u Iranu, uglavnom tamo negdje) u blizini Babilona, na kojem je nemuštim jezikom uklesano crovati (Hrvati, zna se, potječu od tamo negdje, ali znamo i to da je kravata, po kojoj su Hrvati dobili ime, kao odjevni predmet otkrivena tek u trećem civilizacijskom naletu). Ali nedavno je, zahvaljujući jednom svjetski priznatom arheologu, koji za sada želi ostati anoniman, otkriveno nešto što je Brač i Bračane postavilo, na ljestvici povijesnih prioriteta, na prvo mjesto – istišćući s njega do tada neprikosnovene Hrvate koji su krivotvorivši svoju povijest krivotvorili i povijest otoka Brača i povijest njegovih stanovnika!
Povaljska listina, do tog otkrića, najstariji brački (i hrvatski) ćirilični dokument kojom povaljski opati (kler) dokazuju vlasništvo nad polovicom Brača, a koja je razjapljenom ždrijelu vatre otrgnuta s nekoj pražničkog komina, postaje za pravu povijest otoka Brača ono što je oduvijek i bila – nagorjeli komad kartona! Povaljski prag (nadvratnik), do tada drugi najstariji brački dokument u kojem je uklesan povijesni podatak o povratku zemlje (pola Brača) rečenim benediktincima (Vatikanski ugovor), postaje, za istinsku povijest otoka Brača, jednako nevažan kao i Povaljska listina. I to ne zbog toga, rekli bi zlobnici, što je i taj dokument pisan ćirilicom!
Pretpovijesne ilirske gradine i gomile, rimske potopljene luke, grčke amfore, predromaničke crkvice, glagoljaški samostani, zmajeve špilje, ranokršćanske bazilike, predhrvatske bunje, renesansni kašteli, ribarske bracere, kamen temeljac Dioklecijanove palače, kamen zaglavni Bijele kuće ( u Washingtonu), nedavno otkrivene bosanske piramide (od bračkog kamena), hotelski kompleksi, apartmanska naselja … izblijedjet će u svom autentičnom bračkom značaju i ostat će samo ono, uistinu, autentično: frigadina (juha s janjećom jetricom), hrapaćuša (kolač od oraha), vino, ulje, sir, janjetina i vitalac (janjeća iznutrica omotana trbušnom maramicom i crijevima) koji istrgnut iz povijesne smočnice zaborava i dalje, poput delicijskog barjaka, vijori na vrhu prehrambenog lanca! Ostat će Bračani, ponositi i gostoprimljivi ljudi (bez obzira na turizam), koji će se i dalje smijati dosjetkama na svoj račun (Niti je hobotnica riba, niti su Bračani glavonošci!), koji će i nakon otkrića govoriti, (k)urbi et orbi, ni važno ča si – ako si Čovik!
I o ponositim Bračanima, prvinom čovječanstva, nakon uistinu povijesnog otkrića (koje već polako ulazi i u literaturu) svaka buduća povijest – pisala se ona engleskim, njemačkim, hrvatskim ili svahili jezikom – pisat će: Jednom davno, davno, u osvit ljudskog roda, u kolijevci čovječanstva, u iračkom Babilonu (trećemilenijskoj američkoj sramoti), Bračani, spustivši se prvi, dakle, sa Stabla života, uz pjesmu Na babilonskim obalama … (Ps 137 – Bony M) sjeđaše na istim tim obalama pekući vitalac, jedinstveni iračko-brački specijalitet! U početku vitalac bijaše jelenji (Jelen: ilirski brenton – Brentista; grčki elaphos – Elaphusa, a na oba jezika Brač), a kasnije tek janjeći ili kozleći, što se zadržalo sve do današnjih dana (U budućnosti, nakon nestanka vrsta, vitalac će se vjerojatno praviti od iznutrica opranih vinskih mušica, ako trbušna maramica rečenih bude dovoljno debela i ako crijeva istih budu dovoljno duga). Vatru od česmine Bračani su tu, u svojoj iračkoj prapostojbini, i za ljetnih žega uz vitalac (plavac, frigadinu, sir, hrapačušu) i milozvučni poj Nazorova cvrčka, tradicionalno palili u zavjetrini Velikog bračkog kamena. Kamena istine koji je za premnoge povjesničare i dalje samo kamen spoticanja. A istina o Velikom bračkom kamenu stoji uklesana za sva prošla, za sva sadašnja i za sva buduća vremena. Hic sedit Antonius Magnus Rex Brattiensis! (Ovdje je sjedio Ante Magnusić koji je imao psa Reksa, a volio je i popiti. Hik!)
I pisat će povijest (nakon Velikog bračkog kamena istine) o Bračkom egzodusu koji je iz Iraka, preko egipatske pustinje, nakon 40 godina završio na otoku koji je po Bračanima dobio ime! Pisat će povijest o velikom bračkom kontinentu koji … Pisat će povijest: U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh je Božji lebdio nad vodama. I reče Bog: “Neka bude otok!”
U posveti piše
ROBERTU BARILLI ČUVORU BROŠKIH TRUDIH & ANDREI ČUVORU ROBERTA BARILLE!
Ivica Jakšić Čokrić Puko
